Korak po korak - dvokorak sentimentalis

... nekad je korisno umjeti čitati između redova ...

03.03.2016.

ODGOVOR NA ODGOVOR

A: Lijepo bi bilo ...

         B: Bilo bi još ljepše ...

A: Ima nečeg u tome ...

         B: Ima svačega u tome ...

A: Moglo je biti i gore.

         B: Moglo je i ne biti.

A: Lakše je kad nema ljutnje.

         B: To se zove ćutanje.

A: Boriti se je ...

        B: Da. Al' sam sa sobom.



21.02.2009.

FURAJ MALI SAD SREDINOM....

   

     Ljudi su nesigurni. Nesigurni su u sebe, svoje stavove, želje i htijenja, nesigurni u druge ljude, njihove stavove, želje, htijenja,  nesigurni u okolinu, mahalu, opštinu, državu, kontinent, svijet... Nesigurni su da li je čovjek sletio na Mjesec ili je to samo medijska varka, nesigurni u svoja sjećanja, nesigurni jučer, danas, nadam se ne i sutra... Nesigurni u svoju pismenost, jer pravopis se stalno mijenja, nesigurni u svoju iskrenost, jer čovjek se htio ili ne htio mijenja. I bolje je da se mijenja. Ko danas nije nimalo pametniji nego jučer, k'o ništa nije naučio, k'o da je cijeli dan prespavao bez ijednog sjećanja čak i na svoje snove. Ljudi se sad  riječima kolju, truju se mislima i žive u grču da bi možda neko nekad mogao dotaknuti njihovu privatnost i iznijeti je pred sud opake javnosti. Zašto opake? Možda je gruba riječ ali ne nađoh prikladniju trenutno. Pitanje je koliki procenat pismenosti stoji iza ovih riječi, ipak sam čovjek, dakle podložna greškama. I upravo je to ono što svi drugi ljudi čini mi se u zadnje vrijeme zaboravljaju: svi smo mi samo ljudi. Jesmo razumom obdareni, ali nismo bezgrešni. Čini mi se da se bolje ophodimo s mašinama (koje masno platimo), nego sa ljudima. Prije ćemo se s nekom spravom sporazumjeti i oprostiti joj grešku, kvar, jer ipak i ona ima rok trajanja, nego drugom ljudskom biću. Čini mi se da se zaboravlja da i čovjek ima svoj rok trajanja, ili to možda neko misli da će neko novo naučno-istraživačko čudo učiniti da ljudi vječno tumaraju ovom lijepom Zemljom. Eh, upravo to i jeste bit. Šta čovjek u stvari misli danas? Sve je više izvora informacija dostupno sve široj javnosti, a samim tim i sve više zaglupljivajućih elemenata, jer ruku na srce ko jednu te istu vijest potraži kod pedeset različitih izvora, pedeset puta biva ponovo izvještavan. Kako? Ne znam, ne razumijem, pisalo je samo da treba da se informišem, a ne i da shvatim tuđe perspektive...  U ovakvim situacijama mi je još teže čitati tuđa mišljenja, i to po mogućnosti mišljenja onih koji već unaprijed imaju određen strogo lijevo/desno, naprijed/nazad, krivo/pravo i sl. usmjeren stav. Uvijek me podsjeti na priču o dva ovna i brvnu, gdje oba ovna žele da istovremeno pređu na drugu stranu obale preko brvna, pa se počnu tvrdoglavo boriti nasred brvna i na kraju oba propadnu. U ovoj priči sam samo posmatrač, strah me je biti sudac. Čini mi se da ni sama nisam toliko nesigurna u samu sebe i svoje mišljenje, koliko u to da će me ljudi pogrešno shvatiti. I vjerujem da veliki broj ljudi osjeća isto. Niko se više ne libi postaviti sebe za kadiju, i onda ošini po svima redom, sudi koga znaš i koga ne znaš, do koga ti je stalo i do koga nije, a niko ne želi da ga procjenjuju drugi, pogotovo oni koji ga/nju /njih ne poznaju. Bojimo se jedni drugih i zbog tog straha unaprijed napadamo jedni druge jer ipak napad je najbolja odbrana? Srce mi se lomi što živimo u vrijeme koje slovi za najslobodnije vrijeme, vrijeme sa najviše demokratije (vladavine naroda), a najmanje smo slobodni da budemo ljudi. Ne znam da li je ikad postojao veći stepen podijeljenosti i podpodijeljenosti među ljudima i među onima koji se smatraju istomišljenicima, i veći stepen ujedinjenosti među ljudima koje inače ne povezuje mnogo toga. Svijet je sad jedno selo gdje svi sve znaju a niko nikoga u stvari ne poznaje i gdje je sve više grubo izrečenih dobronamjernih savjeta,  a sve manje blago izrečenih prijetnji i opomena. Toliko smo udaljeni i blizu u isto vrijeme da je to teško i opisati. Ljudi idu iz krajnosti u krajnost, čini mi se nema više sredine. Zato i neću da pričam pojedinačne priče, lakše mi je ovako, uopšteno i polako, ali nekako koliko toliko srednjim putem. Čini mi se da su ovi krajnji bliži ivici, pa eto ja se nekako bojim da ne propadnem. Zar se ne boje svi?



08.01.2009.

ŠTO NA VRIJEME NE PROMIJENIH PROFESIJU, BILA BIH DOBAR GASNI PROFITER

Nedostatak plina za ljude u Evropi u sred zime i ‘upeklih’ minusa i nije baš najhumaniji diplomatski dijalog, već  čin prepucavanja i politike tamo nekih. Kad se ne radi o dovoljno zvučnim imenima država koje nemaju na šta drugo da se ugriju zašto bi se spor ubrzao? Čini mi se da sad dolazi vrijeme hladnog rata, ovaj put ne samo sa simboličnim nazivom, već sa realnim posljedicama naziva hladno.

A kakvi smo mi Bosanci, teško da bi i iz rata izašli iole normalni, da nismo znali pod najgorim uslovima nasmijati se i teško-podnošljivu realnost učiniti osnovom za crni humor. Sad posmatram ovu situaciju sa nestankom plina kao jednu dobru vijest za jedinstvo moje porodice. Svi smo se skupili u jednu sobu oko jedne grijalice i jedinstveno se grijemo. Naravno da postoje i drugi alternativni načini grijanja za sve koji imaju dostupnu električnu energiju: otvorena rerna, uključena pegla, može čak i fen i uvijač za kosu, toster, a nije loše probati ni usisivač s obzirom da u većini slučajeva ispušta zagrijan zrak, ama samo nek grije. A u nedostatku aparata koji se evidentno zagrijavaju moguće je za grijanje koristiti i frižider. Naštimati temperaturu na prijatnih osam stepeni i udobno se smjestiti do pavlake i salame od pilećih prsa. A penzioneri kao korisnici besplatnih usluga Grasa mogu se kolektivno preseliti u prevozna sredstva javnog saobraćaja te održavati ugodnu tjelesnu temperaturu od prvog do zadnjeg tramvaja, autobusa ili trolejbusa. Nadam se da nas neće dugo mučiti sa hladnoćom. Ipak smo i mi ljudska bića. A ljudska bića bi osim da se ugriju trebala i ponekad da se okupaju. Mama mi je rekla da se ne smijem kupati dok ne dođe grijanje… kaže prehladiću se. Samo pazite se Rusi i Ukrajinci, ako zbog vas dobijem vaške, a nisam ih dobila dok smo vodu s pivare donosili i grijali se na lanč pakete, budite sigurni da ćete ih i vi dobiti. Poslaću vam ih direktno poštom i to preporučeno!

08.01.2009.

DOKLE?

Savremeni čovjek odbacuje sve kodekse ponašanja i prihvata one u kome je npr. normalno hodati (skoro) gol po ulici i ismijavati onoga ko je pristojno obučen (ranije je bilo obratno) govoreći da se treba riješiti lažnog morala. Živimo u vremenu u kome se na sva zvona šire proglasi o zaštiti čovjeka, o ljudskim pravima a ljudski život je manje vrijedan od zaštićenog polarnog medvjeda. Ubjeđujemo sebe da smo civilizovani i da umijemo kontrolisati svoje ponašanje, a svjedoci smo učestalih slučajeva napada na drugo ljudsko biće samo zato što taj ili ta nije baš po nečijem ukusu. A o tome da samo jedan mali mizerni procenat ovog “civiliziranog” društva uživa u prekomjernom konzumiranju i gomilanju materijalnih dobara dok ostatak svijeta bukvalno gladuje i izumire, govori o solidarnosti istog “civiliziranog” svjetskog kolektiva, koji prestaje biti solidaran čim niko ne gleda.

 

Trenutno stanje u svijetu je apsolutno neopisivo nekim normalnim riječima. S jedne strane je palestinska golgota koja me neumoljivo podsjeća na djetinjstvo provedeno u opkoljenom Sarajevu. Posmatram sa distance tuđu sudbinu a doživljavam je kao svoju i pitam se da li je isto bilo i onda kada smo se mi nadali da će svijet nešto učiniti, a svijet je čekao jedan dan, mjesec, godinu, dvije, tri… Bojim se da ne bih mogla ponovo proživjeti i jedan sat rata i ostati psihički zdrava, a kamo li čitav život provesti u neizvjesnosti da li je mir koji je postignut samo mir na papiru, mir da se umiri griža savjesti čovječanstva, “propagandno-promidžbeni mir” dok se oči svijeta ne okrenu na drugu stranu i onda sve ponovo ispočetka. Sjećam se da je bilo 1000 dana opsade Sarajeva i da je komšinica spominjala tamo nekog Klintona u Americi koji će zamijeniti Buša i da je zbog toga bilo slavlje u njihovom podrumu slavlje jer Klintonu je kažu stalo do nas. Ne mogu da ne napravim paralelu sa Obamom i Bušom juniorom (alijas Cipelićem). Od prvog se zaista mnogo očekuje i s obzirom da još uvijek nije načinio kakvu grešku (duduše nije ni imao priliku) smatrati ćemo ga nevinim, a ne krivim i nadati se da je njegov status obećavajućeg prvog dečka velike svjetske sile opravdan i da će ga služiti glas zdravog razuma i normalne a ne moderne etike jer njegove odluke ne utječu samo na američki narod već i na skoro cjelokupno čovječanstvo. Što se tiče drugog gospodina alias Cipelića s karijerom na zalasku u najzavršnijoj fazi od svih završnih faza, čini mi se kao da su dani do njegovog progona sa scene svjetske politike sve dalji i dalji i da ga se nikad kutarisati nećemo, jer toliku količinu gluposti, nesposobnosti racionalnog razmišljanja, navođenja na sve moguće vrste pogrešnih mlinova na svijetu, ovaj svijet u novije vrijeme nije vidjeo. A bio je tako miran i povučen prije osam godina, pravi mali smotanko, čovjek bi rekao ne umije se hljeba najesti, a kamo li da taj umije mrava zgaziti. Baš se pitam kako se neko uopšte može odlučiti da na sebe preuzme odgovornost za sudbinu nekog naroda, a onda se bezobzirno ophoditi prema nečijem pravu ne samo na normalan život, već pravu čovjeka na puki, goli život. Ovdje već prestajem da govorim o jednom čovjeku, već o svakom lideru ili onome čiji postupci utječu na kvalitet života mnogih ljudi, i koji na bilo kakav način mogu da utječu na pozitivniji ishod ljudske tragedije. Koliko je to običnih ljudi potrebno da se skupi i iskaže svoje negodovanje o jednoj stvari da bi se par pojedinaca na pozicijama udostojilo da uopšte uzme u obzir da su ti obični ljudi uopšte i beknuli? Ma mi smo stoka koja svoje glasove daje u nadi da će se njihov glas čuti, a čim se izglasani dočepa fotelje sve manje i manje čuje. Biće da se kad se vlast dobije gubi sluh, nema drugog objašnjenja, a vjerovatno zbog ravnoteže: koliko dobiješ toliko izgubiš. A pozicioneri zaista previše dobijaju, pa se naučnici zaista moraju dobro potruditi da osmisle što napredniju tehnologiju slušnih aparata, da ne bi ne daj Bože došlo i do toga da se baš nikako ne mogu sporazumjeti. Tad bi se morali dopisivati, a ko zna kako bi to prošlo. Nestalo bi tinte, a dokazi bi gorjeli kao da nisu ni poslati kao što nedužni ginu kao da nisu ni rođeni.

13.04.2008.

LJUBAV U PARIZ(ER)U

Bijaše to dok se još moglo voljeti po zakonu prirode i dok su lokalni šminkeri padali na viklere i izvikane markice na razglednicama sa bezimenih destinacija. Suptilni pridjevi su se nesebično dijelili na svim lokacijama, a pridjevenim personama to nije udaralo u glavu, pa nebo još nije bilo isparano ufuranim nosevima. Upareni kameleoni bezbrižno mijenjaše boje u sezoni proljeće-ljeto, a neprikosnoveni fićo ostavljao je dovoljno prostora da se i drugi mogu komotno smjestiti čime se zakašnjenje na sastanak nije moglo opravdati poludnevnim mukotrpnim parkiranjem u vrijeme popodnevne špice za kafu. Saznanje da se mahalska ljepotica preselila u novi dio grada, ostavio je njeno mjesto upražnjeno, pa su se druge mahaluše dragovoljno javile na konkurs. Komisija je pomno pratila izbor za naj-mahalušu iščekivajući kada će se na njemu pojaviti nova komšinica, još uvijek mlada i zelena. Ali ona se ne javljaše. Iz dana u dan su testirali mahaluše u raznim kategorijama. Između ostalog i u tome: 1) koja će prije preskočiti ogradu a da je usput ofarba, čime su sve tarabe u mahali besplatno renovirane, zatim 2) koja će prije otkriti famozni tajni recept stare nane i nahraniti cijelu komisiju sa familijom, čime je izbjegnuta reklama za specijaliste trovače koji inače sponzorišu javne događaje, 3) ko će prije sakupiti što veći broj suza, pa su lokalne ćevabdžinice dobile revnosne rezačice luka koje su usput nabrale veliku količinu informacija za ucjenjivanje gostiju koji pod pritiskom mirisa ćevapčića odaju svoje najskrivenije misli, 4) dobijene informacije takmičarke mahaluše su prodavale na aukciji pa je to početak slobodnog novinarstva, gdje su informacije kupovali uglavnom oni koji su ih htjeli sakriti, ali jedna je informacija procurila u mahalu. Mali Šemso je vidjeo donji veš nove komšinice, one mlade i zelene, na štriku i uzeo par komada, a to je saznala i ona. Zbog javne sramote udaše je za Šemsu i dadoše im u miraz članstvo u komisiji za probiranje mahalske ljepote djevojke. Na kraju su se sve mahaluše slučajno poudale po haustorima, pa je komisija odlučila da ih sve kolektivno diskvalifikuje i ponovo objavi konkurs kad stasa nova generacija mahaluša. A Šemso i njegova žena hm... nije više zelena, ofarbala se u smeđe.


Stariji postovi